skip to Main Content

Da li prijavljivanje nasilja u porodici od strane zdravstvenih radnika zavisi od procene opasnosti u kojoj se nalazi žrtva ili nezavisno od procene opasnosti obavezno treba prijaviti svako nasilje ili sumnju na nasilje i pored žrtve koja neće da da svoju izjavu o tome?

Prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici u čl. 29. je predviđeno da su svi državni organi i ustanove nadležni za primenu ovog zakona dužni da u prvom kontaktu sa žrtvom nasilja u porodici ili žrtvom krivičnog dela iz čl. 4/1 ovog zakona daju žrtvi potpuna obaveštenja o organima, pravnim licima i udruženjima koji joj pružaju zaštitu i podršku, na način i na jeziku koji žrtva nasilja razume.

Članom 13. st. 2 predviđeno je da su državni i drugi organi, organizacije i ustanove obavezni da neodložno prijave policiji ili javnom tužiocu svako saznanje o nasilju u porodici ili neposrednoj opasnosti od njega. Članom 36. st. 2. istog zakona predviđeno je da će se novčanom kaznom od 50.000 dinara do 150.000 dinara kazniti za prekršaj odgovorno lice u državnom i drugom organu, organizaciji i ustanovi koje policiji ili javnom tužiocu neodložno ne prijavi ili ne reaguje na prijavu ili opstruira prijavljivanje ili reagovanje na svako saznanje o nasilju u porodici ili neposrednoj opasnosti od njega (član 13. stav 2).

Šta ovo praktično znači? U najvećem broju slučajeva, žrtve nasilja se neće prvo obratiti zdravstvenim radnicima nakon što su preživele nasilje, već pozivaju policiju. Nakon što daju izjavu policiji, i ukoliko imaju povrede, žrtve će biti upućene u zdravstvenu ustanovu kako bi se te povrede sanirale, ali i zabeležile na obrascu koji je predviđen Posebnim protokolom za zdravstvene radnike. Važno je da žrtva dobije primerak izveštaja lekara specijaliste, jer taj izveštaj kojim se konstatuju povrede na telu žrtve, predstavlja dokaz koji žrtve daju nadležnom policijskom službeniku ili tužiocu (važno je reći žrtvama da original tog izveštaja čuvaju kod sebe ili kod osobe od poverenja, a da kopiju predaju policiji).

Međutim, dešavaju se slučajevi u kojima žrtve dođu prvo u zdravstvenu ustanovu kako bi im se sanirale povrede i ne žele da kažu na koji način su ih zadobile, ali zdravstveni radnici posumnjaju  da povrede nisu mogle nastati na način na koji to žrtva opisuje. Takođe postoje i situacije kada žrtve potraže pomoć, jer imaju problem sa visokim krvnim pritiskom ili im je pozlilo zbog visokog šećera u krvi, a onda zdravstveni radnik u razgovoru ustanovi da je uzrok problema dugotrajno nasilje u porodici, odnosno da je dugogodišnja žrtva nasilja koja se zdravstvenoj ustanovi javljala i ranije zbog povreda.

U tim situacijama veoma je bitno da zdravstveni radnici razgovaraju sa žrtvom i traže saglasnost žrtve da pozovu policiju i prijave događaj nasilja. Zdravstvena ustanova bi morala da žrtvu upozna sa obavezom koja je predviđena čl. 13 st. 2. Zakona, odnosno da imaju obavezu prijavljivanja. Žrtvi mora da se kaže da ta obaveza zdravstvenih radnika postoji bez obzira da li je ona sa prijavom saglasna ili ne, te da je zbog njene dalje bezbednosti potrebno da žrtva kaže čega se sve plaši i koji su to razlozi zbog kojih ne sme da prijavi (verovatno da to čini iz straha, stida i bojazni od eventualnih posledica koje mogu nastati po nju ukoliko onaj koji nasilje vrši to sazna), kako bi i policija, tužilaštvo i centar za socijalni rad sa tim bili upoznati. Najčešće, kada vide da imaju podršku zdravstvenih radnika, žrtve daju saglasnost za prijavljivanje.

Ukoliko žrtva da saglasnost ili i u situaciji kada i, pored datog objašnjenja zdravstvenog radnika, ne da saglasnost da se nasilje prijavi, a ne radi se o teškim telesnim povredama ili teškoj ugroženosti života žrtve (pokušaj suicida i sl.), tada je potrebno da se zdravstveni radnici obrate socijalnom radniku ili pravniku  svoje zdravstvene ustanove, kako bi se policiji ili javnom tužiocu – Grupi za koordinaciju i saradnju Osnovnog javnog tužilaštva opštine gde žrtva stanuje/boravi, uputio dopis u kome prijavljuju sumnju na nasilje. Potrebno je da u tom dopisu bude navedeno da zdravstvena ustanova prijavljuje nasilje BEZ SAGLASNOSTI ŽRTVE ili saglasnosti zakonskog zastupnika žrtve (ukoliko je reč o maloletnim licima) i da navedu razloge zbog kojih žrtva ne sme da prijavi nasilje, a koje razloge je navela zdravstvenim radnicima. U dopisu treba da bude navedeno da se zdravstvena dokumentacija žrtve nalazi u zdravstvenoj ustanovi i da će ista biti dostavljena po zahtevu tužilaštva. Dopis može biti poslat i na mejl adresu tužilaštva.

Šta za sve nadležne institucije znači da se prijava vrši bez saglasnosti žrtve? Prvo za sve u zdravstevim ustanovama (a isto bi se moglo primeniti i na prosvetne ustanove, kao i na druge nadležne institucije) to znači da nas njen stav ne oslobađa utvrđene zakonske obaveze i ne dira u postupanje po protokolu po kome postupa zdravstvena ustanova. Zdravstvena ustanova preduzima mere iz svoje nadležnosti, ali je nužno da „informacija“ ne ostane u samoj ustanovi, već da se multisektorski razmotri. Ne smemo zaboraviti da je informacija koju ima zdravstveni radnik samo mali deo velikog mozaika koji se zove nasilje.

Ostale delove te slagalice imaju drugi državni organi i ustanove i važno je da udruženo deluju u cilju zaštite žrtve. Ovo prijavljivanje (nije u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti o čemu je reči bilo u pitanju/odgovoru broj 23) i usmereno je na prevenciju i zaštitu žrtve, dakle – na sprečavanje nasilja, a ne na narušavanje privatnosti. Upravo zato bilo bi celishodno da se ovo saznanje o nasilju „podeli“ sa javnim tužiocem, koji predsedava grupom za koordinaciju i saradnju.

Prijavljeni slučaj je nužno razmotriti bilo na redovnom sastanku bilo na vanrednom (ako je redovan npr. bio prethodnog dana, a slučaj ne trpi odaganje do narednog sastanka).

Dakle, uskraćivanje saglasnosti žrtve za prijavu jeste podatak koji mora biti signal za nadležne institucije da postupaju naročito obazrivo neugrožavajući pre svega bezbednost žrtve! Šta to znači? Praktično gledano to bi moglo da se posmatra i ovako – žrtva ne želi da prijavi, zdravstvena ustanova prijavi npr. policiji, policija proceni rizik i odmah izrekne hitne mere, a onaj koji nasilje vrši krene tada da se sveti žrtvi i izvrši nasilje koje može biti i najvišeg stepena. Na taj način joj nismo pomogli, doveli smo je u situaciju koja je još opasnija za nju!

Obazrivo postupanje podrazumeva da se prvo napravi sveobuhvatni plan delovanja, koji uključuje i bezbednosne rizike, pa tek nakon toga sledi intervencija pojedinih službi (dakle, obazrivo postupanje u tri koraka podrazumeva – 1. prijava, 2. plan, 3. intervencija), odnosno razmatranje slučaja na sastanku grupe za koordinaciju i saradnju. Na sastanku grupe se izrađuje individualni plan zaštite i podrške, odlučuje se o merama koje bi se mogle preduzeti, prikupljaju se i druga obaveštenja, utvrđuje se da li u toj porodici ima dece, traži informacije i od škole/vrtića (deca su ogledalo onog što se u porodici dešava!), a sve u cilju sagledavanja šire slike kako bi se u širem smislu procenio rizik i preduzele adekvatne mere. Ponekad, rezultat pravovremene prijave zdravstvene ustanove može biti da samo centar radi sa žrtvom i porodicom, jer je „uhvaćena“ neposredna opasnost i do nasilja nije ni došlo, te se ista porodica vratila „u zdrave tokove“, a nekad će biti nužno primeniti i najrepresivnije mere koje su u nadležnosti javnog tužioca. Kako god, važno je da ta porodica „uđe u sistem“, prati se i multisektorski posmatra.

I na kraju, ali nikako manje važno, u situaciji kada se radi o teškim telesnim povredama, seksualnom nasilju ili teškoj ugroženosti života žrtve (pokušaj suicida i sl.), nasilje se prijavljuje ODMAH pozivanjem policije, bez obzira na stav žrtve. Usmeno prijavljivanje policiji uvek bi trebalo da prati i pismeni dopis upućen poštom ili imejlom na adresu tužilaštva, naslovljen na Grupu za koordinaciju i saradnju prema mestu prebivališta/boravišta žrtve.

*preuzeto iz zbirke Zašto moramo zajedno protiv nasilja u porodici

Back To Top